Živim život

Inzulinske pumpe prvotno su se počele koristiti 1970-ih godina te su bile namijenjene za osobe koje često dolaze do stadija ketoacidoze. Prva inzulinska pumpa, izrađena 1974., nazvana je „Biostator“ te je bila veličine mikrovalne pećnice. Zbog njezine nepraktične veličine isprva je bila korištena samo za osobe koje su u stadiju dijabetičke ketoacidoze (sagorijevanje masti, a ne šećera za energiju što dovodi do stvaranja ketonskih tijela koja su kisela te dolazi do „kiseljenja“ organizma, odnosno do nakupljanja velikih količina kiseline koje tijelo ne može izbaciti). Inzulinska pumpa zamijenila je potrebu za dnevnim injekcijama – nadomjestila ih je konstantnim sporim unosom inzulina kroz maleni kateter ispod kože.

Razvoj novih tehnologija doveo je i do razvoja inzulinskih pumpi koje su se sukladno razvoju postepeno smanjivale te su 1990-ih postale komercijalno upotrebljivije te se mnogo češće koriste. Krajem tisućljeća, u 1999., implementirano je novo tehnološko dostignuće – pomoću senzora postavljenog na tijelo mogla se konstantno pratiti razina šećera.

Od 2006. implementiran je sustav u inzulinske pumpe koji funkcionira „simbiotski“ sa senzorom te po potrebi korisniku unosi malene količine inzulina čime se sprječavaju teške hipoglikemijske „epizode“.

Najveća razlika u funkcijama novih inzulinskih pumpi u odnosu na prijašnje modele je mjerenje razine šećera u krvi u stvarnom vremenu (real-time) pomoću pametnog algoritma i senzora koji mjeri trendove šećera te takve pumpe po potrebi unose inzulin u organizam. Program pumpe uči i prepoznaje potrebe organizma korisnika te automatski „zna“ koliko je inzulina osobi potrebno svakih pet minuta. Drugim riječima, daje više ili manje inzulina ovisno o trenutnom stanju šećera u krvi.

Najnovija Medtronic-ova inzulinska pumpa MiniMed™ 780G otišla je još nekoliko koraka dalje – implementirala je najnovije tehnologije te u kombinaciji s novim Guardian senzorom (koji gotovo u potpunosti umanjuje potrebu za samostalno mjerenje šećera već senzor konstantno i ispravno mjeri razinu šećera) osigurava stalnu optimizaciju razina šećera u krvi. MiniMed™ 780G automatski ispravlja previsoke razine šećera i smanjuje mogućnost preniskih razina šećera, čak i kada osoba nije u potpunosti pratila unos ugljikohidrata. Ova inzulinska pumpa omogućuje praćenje trendova šećera u stvarnom vremenu putem vašeg pametnog telefona te korisniku šalje obavijesti ako im razina šećera u krvi raste ili pada.

No, kako je izgledao taj povijesni razvoj?

Ideja o prvoj inzulinskoj pumpi začeta je 1960-ih radom Arnolda Kadisha koji je izumio uređaj koji kontinuirano isporučuje inzulin. Pumpa je imala automatski senzor koji je mjerio razinu glukoze u krvi te sustav koji je neprekidno unosio inzulin u tijelo. Pumpa je imala i autoanalizator koji je mjerio šećer u krvi s uključeno-isključenim servo mehanizmom pomoću kojeg bi pumpa “znala” kada unositi inzulin, ako je šećer u krvi iznad ili ispod normalnog raspona. Ovoj pumpi se nije posvećivalo mnogo pažnje zbog njezine glomaznosti i nemogućnosti svakodnevne uporabe.

Sredinom idućeg desetljeća izrađena je nova generacija inzulinske pumpe – 1974.  pojavljuje se računalno kontrolirana pumpa koja je imala zatvorenu petlju. Ova pumpa nazivala se Biostator, a sadržavala je pumpu koja je povlačila i miješala krv, analizator glukoze koji je neprekidno analizirao koncentraciju glukoze u krvi, računalo koje je programirano algoritmima za izračunavanje koliko jedinica inzulina treba unijeti na temelju razine glukoze u krvi, računalno upravljanu infuzijsku pumpu za isporuku inzulina i crtač za snimanje glukoze u krvi. Biostator je također bio kompliciran za korištenje te iznimno velik, zbog čega je korišten samo za osobe s teškim slučajevima dijabetičke ketoacitoze te u istraživačkim studijama.

Biostator je pokazao istraživačima da je potrebno smisliti praktičniji način za kontinuirano unošenje inzulina, što je navelo Gerarda Slama i suradnike da izrade inzulinsku pumpu otvorene petlje čime brzina isporuke inzulina nije bila automatski prilagođena razinama glukoze u krvi. Pumpa se nosila u torbi te je isporučivala inzulin u temeljnoj količini, a za vrijeme obroka čak i 15 puta više. Iako je ova pumpa bila obećavajuća, bila je ograničena zbog rizika od tromboze, flebitisa i infekcija.

Kasnih 1970-ih započeta su rigorozna klinička istraživanja u Velikoj Britaniji na kontinuiranoj potkožnoj infuziji inzulina. Harry Keen i John Pickup su dva znanstvenika koji su uspješno izumili praktični uređaj s inzulinskom pumpom za kontinuiranu potkožnu infuziju inzulina za osobe koje žive s dijabetesom tipa 1. Istraživanje je pokazalo da kontinuirano praćenje glukoze u krvi zajedno s kontinuiranom potkožnom infuzijom inzulina može dovesti do precizne kontrole glikemije tijekom dužeg razdoblja. Pumpa koja je nastala nazvana je Mill Hill Infuser te je prilagođena pumpi koji su dizajnirali John Parsons i suradnici na Nacionalnom institutu medicinskih istraživanja Mill Hill u Londonu, a korištena je za ubrizgavanje hormona životinjama. Prototip ove pumpe bio je prijenosan s minijaturnom pumpom sa štrcaljkom na baterije, težak 159 grama sa sustavom za isporuku inzulina s dvostrukom brzinom: početna brzina i osam puta veća prandijalna brzina koja bi se aktivirala pritiskom na malo dugme na strani pumpe.

U 1980-ima mnoge farmaceutske tvrtke počele su razvijati inzulinske pumpe, a jedna od prvih komercijalnih pumpi bila je Autosyringe pumpa koja je bila nazivana i “Big Blue Brick” izašla je na tržište 1978.

Prva prilagođena mikroprocesorski kontrolirana inzulinska pumpa dizajnirana u Mill Hill and Guy’s Hospital – Nordisk Infuser® – licencirana je i bila spremna za komercijalnu uporabu 1983.

Problemi prvih komercijalnih inzulinskih pumpi bili su u pouzdanosti i izvedbi. Uz to, veličina ovih pumpi također je predstavljala problem jer su pumpe bile veličine cigle, a težile su otprilike 400 grama s baterijama koje su zahtijevale iznimno često punjenje, imale su ograničene sigurnosne alarme, nedostatak kontrole sigurne isporuke inzulina, nudile su vrlo malo fleksibilnosti u brzini bazalne isporuke inzulina, infuzijski setovi imali su metalne igle te su neke pumpe zahtijevale korištenje odvijača za podešavanje doze inzulina. Svi ovi problemi doveli su do čestih slučajeva hiperglikemije, ketoacidoze i infekcija na mjestima injekcije zbog čega su mnogi bili suzdržani u korištenju ovih pumpi.

U 1990-ima dolazi do najvećeg razvoja inzulinskih pumpi jer su se gotovo svi tehnički problemi prijašnjih uređaja riješeni. Tada je započela proizvodnja funkcionalnih pumpi sa sigurnosnim mjerama koje su davale alarme i upozorenja za određene probleme s pumpom (spremnik inzulina gotovo prazan, “niska” baterija, itd.). 

Suvremene pumpe veličine su pametnog telefona s poboljšanim mjerama opreza i dugovječnim baterijama te zaslonima sa svim informacijama. Također se smanjio problem s infekcijama zbog usvajanja plastičnih kateterskih infuzijskih setova.

Neke od najnovijih inzulinskih pumpi omogućuju osobi da programira više temeljnih doza koje će se koristiti u jednom danu kako bi se prilagodili promjenama razine šećera u krvi i potrebi za inzulinom. Također je bitno napomenuti da suvremene pumpe mogu, na temelju unosa ugljikohidrata, izračunati dodatne doze inzulina te mogu izračunati dodatne doze inzulina po potrebi u usporedbi s razinom glukoze u krvi. 

Danas postoje i takozvane “pametne pumpe” koje u sebi imaju ugrađene kalkulatore doze za automatsku procjenu inzulina koji je ostao aktivan iz prethodne doze te mogu procijeniti količinu inzulina koji trebaju primijeniti na temelju nekolicine aspekata (npr. koncentracija glukoze u krvi i predviđena količina unesene hrane).